Trenutno sam u PMS fazi i probudila sam se sa bolnim prištićem iznad usne. Obično mi se rijetko pojavljuju, ali eto - danas je izbio i da vam kažem - sasvim me boli briga za njega. Čak je i simpatičan. Ono o čemu vam ovog trena u dahu želim tipkati jest moje pubertetsko iskustvo s prištićima, aknama, miteserima, te mnogi kompleksi koje je podivljalo lice povuklo skupa sa sobom.
         Kao klinka u osnovnoj školi, vjerojatno krajem 6. razreda sam osjetila što znači biti svakodnevno na repertoaru kul ljudi iz razreda koji su mi u vrijeme čiste, normalne, djetinje kože bili prijatelji. Ne znam u kom se trenu moja koža sasvim promijenila, ali kada promišljam o tome kao da se takva promjena dogodila preko noći - odjednom. Koža mi je sa mojih nepunih 13 godina poprimila prištić do prištića na čelu, mitesere na nosu, višak sebuma na obrazima.. Kako sam uvijek imala dugu kovrčavu kosu sa razdjeljkom na desnoj strani, stepenasto ošišanu, naglo sam promijenila frizuru, te odrezala šiške, skratila ju na bob i izgledala kao neki pomalo izgubljeni dječarac ( jer tada su svi dečki mojih generacija nosili dosta sličnu frizuru. ) Sjećam se kako je razrednica vrlo često govorila da ne smijem dolaziti u školu našminkana, a ta šminka je bila toliko očita da mi je sve do prije par godina bilo neugodno kada pogledam fotografije iz tog doba. Dakle, imala sam vjerojatno najviše podivljalu kožu u razredu i svakodnevno trpila uvrede na račun toga. " Skini masku s face ", " Lice ti je odvratno ", " Gadiš mi se.. " i sve je to utjecalo da sam prijevremeno svoju kožu uništavala svim i svačim. Neka djeca su neobično zlobna, a roditelji toga vjerojatno nisu niti svjesni. Ne govorim to samo na temelju vlastitog iskustva, već i na temelju iskustva drugih ljudi, mojih prijatelja iz školskih klupa i slično.U to vrijeme, prije nekih 12 godina, tata mi je davao dovoljno novca za novu odjeću, za albume i za sve moguće što mi je trebalo i nije, ali već u tim godinama moja oaza su postali dm i ljekarne. Isprobala sam doslovno sve ne bih li svoje lice dovela u red. I nisam slušala mamu kad bi mi rekla da ne tretiram lice agresivnim proizvodima. Postajalo je sve gore i gore.
Točno se sjećam dana kada sam nakon prve smjene bicom išla kod tate. Između obrva sam imala krastu promjera pola centimetra koja je u početku bila prištić, a ja mu nisam dala mira i svaki puta kada bi se krastica napravila kidala sam ju ne bih li iščeprkala nešto vrlo važno i nepotrebno na mojoj koži. Izgledala sam kao hindu klinka u crnoj odjeći i sa pogrešnom nijansom pudera. Čak ni šiške nisu mogle prekriti tu katastrofu. Danas mi je sve to smiješno, ali tada mi nikako nije bilo.
         Nakon ROC - a, Garniera, čistog aloe vera gela iz ljekarne, Balee, mikrodermoabrazije u dvije faze iz Oriflame - a ( cijena joj je bila oko 250 kuna - srce me boli kad se toga sjetim ), nakon, La Roche Posaya i Avene, otišla sam s mamom kod dermatologa i prvi put se u životu osjećala kao da nisam jedina. Pogled dermatologa mi je sve rekao. Preporučena mi je ondašnja aktualna Vichy linija za masnu kožu, nakon umivanja Dove Sapunom.
Danas ne mogu reći niti za jedan od spomenutih brendova da je loš jer povremeno ili čak često koristim neke njihove preparativne stvari, ali tada - jednostavno nije bilo pomoći.
Nakon dermatologa kupila sam kremu, kupila sam i sapun i vrijedno se umivala svako jutro i svaku večer. Ništa. Nikakve razlike nije bilo. U toj fazi sam već završila osmi razred pa čak i pronašla nijansu pudera koji mi odgovara.
Poslušala sam mamu i krenila jednostavnim putem. Umivala bih se Dove sapunom, a potom nanosila tanki sloj obične Becutan kreme. Malo po malo, u jednom trenu ( ili sam umislila taj tren, dogodilo se zbilja naglo ), moje lice je postalo doslovno tuđe. Promjena je bila nevjerojatna i doslovno sam provodila vrijeme pred ogledalom i čudila se svojoj novoj koži. U srednju školu sam krenila puno zadovoljnija, a danas imam mješovitu kožu, s dosta proširenih pora, ali bez gadosti koje su bile moja svakodnevnica.
Ne pišem ovaj post kako bih nekome preporučila dove sapun i Becutan kremu - danas ih uopće ne koristim na licu, Becutan ponekad koristim za ruke i laktove i to je sve. Ova rutina se samo našla u mom životu kao slamka spasa, a moguće je kako mi se lice s vremenom samo očistilo i prestalo divljati. Ovaj post pišem zbog svakog tinejđera koji će eventualno čitati ovo kao čin podrške.
         Ako nemate akne na licu, ili- ako vam je lice savršeno čisto, ne ismijavajte svoje poznanike i prijatelje. Oni nisu namjerno zaprljali lice, nisu neuredni i njihov problem s kožom je posljednje što žele, vjerujte.
Ako imate i sami problem koji sam ja imala, niti vi niste sami. Proći će, samo se strpite - jer najveća istina koju sam sama kroz život naučila jest da s vremenom sve prolazi, bilo da je riječ o lošoj pubertetskoj koži, gubitku drage osobe ili lošoj životnoj situaciji. Ako i ne prođe, znajte  da - ako vas netko gleda kroz vašu vanjštinu, on/ona niti nije osoba koja zaslužuje vašu pažnju, jer kada je nekom stalo do druge osobe uvijek će ju htjeti uz sebe i biti uz nju zbog onoga što ona nosi unutar sebe. I njegujte svoju kožu, ne pretjerujte s ničim, poslušajte roditelja, čuvajte svoje živce i svoje suze. :)
Veliku pusu vam šaljem svima i nadam se da će barem nekom ovaj post biti koristan! :)